Novina(r)

Ovaj post je nastao u mojoj glavi poslije jednog razgovora koji se pretvorio u one dubokoumne rasprave gdje svatko zastupa svoju stranu i ne prihvaća drugo mišljenje. Početna koncepcija vlastitog osvrta na tu temu mi je bila malo predosadna pa sam u svrhu zanimljivosti i osobnog zadovoljstva malo prepričao svoje razmišljanje u sljedećoj pričici… Nadam se da će vam se svidjeti =)

Polako je otvarao oči dok ga je jutarnje sunce peklo po njegovim poluzatvorenim kapcima. Rukom preko očiju, dignuo se iz kreveta, pomaknuo zavjese i vratio se nazad u krevet… u mrak… Nakon 10ak minuta izležavanja zaključio je kako bi se mogao početi razbuđivati. Rukom je počeo napipavati po stoliću. Čim je čuo šuškanje, zgrabio je rukom papir koji mu se našao na dohvatu i raširio stranice. Međutim djelićem oka je uspio uhvatit jedan naslov koji ga je zainteresirao te je novine sklopio i okrenuo si naslovnicu. Tu je prepoznao svoje lice kako mu se smiješi dok je u pozadini mogao pročitati naslov svoje disertacije. Znao je da će privući pozornost javnosti, ali ne ipak toliko….

Nakon što se na brzinu obukao i strpao jedan zalogaj tosta u usta, istrčao je vani slažući u hodu papire koje je nosio sa sobom. Čekalo ga je predavanje koje je trebao održati u velikoj dvorani obližnjeg fakulteta. Bilo je to istraživanje njegovog života - posljednjih 5 godina se bavio tom tematikom; nailazio je na razne prepreke ali nije posustajao, htio je pokazati kako je svijet bio zadrt u stoljeću koji je smatram najliberalnijim i najrazvijenijim u to vrijeme. I svejedno je kasnio… Upalio je auto i krenuo znajući da će trebati voziti “na rubu zakona” ako misli stići na vrijeme….

Pogledao je na sat i shvatio da se ipak trebao ranije probuditi. Ma, nema veze, ionako stalno kasni… Svejedno je nagazio na gas. “Zar ljudi ne razumiju kako svi mi imamo ista prava, kako nitko nije iznad nekog drugog…” Za 10 minuta je bio na odredištu. Imao je još minutu prije same ceremonije. Trkom je prolazio kroz hodnike izbjegavajući rulju koja ga je promatrala - neki u čudu a neki zadivljeni. Uletio je u dvoranu, pozdravio prisutne i zauzeo svoju poziciju za katedrom…

Započeo je s govorom: “Poštovani gosti, danas bih vam volio ukazati na jednu od najvećih nepravda učinjenih u cijeloj povijesti čovječanstva. Govorim o nepravdi protiv cijele jedne zajednice ljudi koji se nisu razlikovali od drugih ni na kakvoj osnovi.” Dok je pričao i iznosio svoje teze svi su ga u čudu promatrali - pa on je govorio sve normalne stvari; to su sve stvari koje su bile očekivane, ali odnos čovječanstva prema toj temi je u povijesti bio nepošten.

“Neznam koliko vam je poznato, ali svijet je prezirao ljude druge rase; ratovi su se vodili kako bi se zaštitili njihova prava koja su im TREBALA biti zajamčena rođenjem. Zašto su ljudi bili tako nerazumni? Trebalo je čak stotine godina da ljudi prestanu uočavati drugu boju i smatrati se jednakima….”

Publika je zaprepašteno slušala, gutajući svaku njegovu riječ. Ta, on je priznati svjetski istraživač i valjda zna o čemu govori.

“Krajem 20. stoljeća, ljudi su se susreli s novom “prijetnjom”, kako su ih nazivali. Homoseksualci su bili ponižavani i nepoželjni; bili su najgori šljam društva a svoje “priznanje” su čekali niz godina dok im je za ostvarivanje nekih osnovnih prava trebalo puno više. I to sve u vremenu kad je čovječanstvo smatralo da ljudska prava vrijede za sve. Međutim jednima je bilo najgore, njihova prava… Oni ih uopće nisu imali…”

Žamor se prolomio predavaonicom, svi su znali o čemu govori: bila je to i tema cijelog predavanja, a i među njima su bili “jedni od tih”… On je čekao da žamor zamre kako bi mogao nastaviti…

Prvo je zamolio prisutne “izopćenike” da se ustanu i oni su to napravili bez straha, bez ikakvog stida; ta, i oni su kao svi drugi. ” Pogledajte sve te ljude, vidite li na njima neke negativne karakteristike? Ne, ja ću vam reći, jer razlike među nama ne postoje kao što ne postoje razlike između nas i homoseksualaca. No njihov položaj je dugo vremena bio nepravedan…”

Nastavio je iznositi svoje teze… “Tko je od nas kvalificiran da podvuče granicu kome pružiti slobodu a kome ne? Odakle ljudima uopće pravo da drugima priječe njihova? Svi VI, ovdje prisutni, možete zahvaliti, sad već planetarno popularnoj stranci, PNVD što su se izborili za vaš prava…”

“Želite znati koje je moje mišljenje o toj temi?” - samo je čuo zvukove odobravanja, čak i poticanja… “Ja mislim, kako postoje unutar te zajednice ljudi koji su tu svoju karakteristiku doveli do ekstrema ali isto tako postoje oni koji su jednostavno takvi i ne mogu si pomoći. U prošlosti su takvi znali da ne odgovaraju tipičnom stereotipnom čovjeku ali nisu mogli ništa učiniti po tom pitanju jer nisu u tom vidjeli ništa loše. Danas na takve ljude gledamo kao na obične ljude, kao što gledamo i na druge rase i homoseksualce. Ali koliko su oni morali propatiti da se izbore za sebe? Koliko su oni morali patiti da bi dobili razumijevanje društva?”

Predavaonica je u odobravanju žumorila.  I bilo mu je drago što je tako. Nastavio je…

“Prvo je počelo sa malim stvarima: početni zahtjevi su bili ispunjeni i dobna granica je bila spuštena, zatim su tražili više, odnosno manje od onog što zaslužuju, i to su dobili. Sve su to napravili pojedinci koji su u njima vidjeli dobrotu. Trebamo znati da nisu svi isti. Ima nekih koji će tu svoju “karakteristiku” odvesti do zločina i počiniti nešto što će naškoditi drugima ali isto tako postoje oni koji će biti pasivni u svojoj karakteristiici…”

Publika je upijala svaku njegovu riječ… Blicevi su se pomicali duž publike kao valovi na starim tribinama dok se igrao sport…

Odlučio je zaključiti raspravu sa nekoliko stavki:

“Recite mi vi, bilo tko, TKO SMIJE postaviti granicu njihove slobode? TKO ima to pravo?”

“Zatim, kako će postaviti tu granicu? Da li ista pravila vrijede i za jednog 18-godišnjaka i jednog 50-godišnjaka?”

“I na kraju, dozvoliti im brak? Pa ti brakovi postoje već u nekim zemljama Afrike i Azije i tamošnji ljudi ne vide ništa lošeg u tom…”

Atmosferu je već doveo do usijanja. Znao je da će mu još jedna rečenica biti dovoljna da postigne željeni učinak…

“I pitam vas, ako smo ista prava dali i crncima i homoseksualcima,  koji su također u jednom (velikom) periodu bili smatrani nepoželjnima, zašto bi i ONI bili drukčiji?”

Publika je ustala na noge i glasno zapljeskala. Bila je to njegova najbolje predstava… Osmjehivao se, stojeći tik ispod ogromnog plakata na kojemu je bio ispisan naslov njegove dizertacije:
” Pedofilija - od nepoželjnosti do općeg prihvaćanja”

….

NAPOMENA: Autor teksta ne izražava naklonost prema nijednoj strani u prikazanom “problemu”…

< Skupa možemo napraviti svijet boljim mjestom…>